Cola - tragična priča
"Mama, ja bih cole", vikala je svojim dječjim glasićem već izvlačeći veliku dvolitrenu bocu iz frižidera, nespretno teturajući s teretom još uvijek prevelikim za svoje ručice.
"Nemoj, dušo, nemoj cole. Uzmi vode, ako si žedna... ili soka. Rekla ti je mama da je cola nezdrava." Osjećala je nervozu i napetost. Još jedna situacija u kojoj mora ispravno reagirati, u kojoj zna što je pravilno, ali ne zna kako da to provede, a da ne izazove svađu.
"Ali mama... pa tata pije colu...."
Znala je da je to argument koji slijedi. Idiotu se nikako ne može dokazati da zbog djece mora odustati od nekih stvari. Bezgranično sebičan, uvijek će u frižideru imati svoju bocu cole, koliko god ga ona preklinjala da odustane od toga. Njegov je uvijek mrzovoljan odgovor - još mu je tako malo zadovoljstava u životu ostalo. Ko da je njoj ostalo više zadovoljstva? S njim? Pih. Ali ona sebi nije bitna, potpuno je prilagodila svoj život, potrebe i navike djeci i ne bi imala jednu riječ reći protiv njega kad bi i on bio u stanju učiniti isto. Ovako... kako da se bori protiv tog tekućeg užasa, kad dijete ima jasan i nepobitan argument - pa njen tata pije colu...
"Ni za tatu to nije dobro, dušo. Ajde, nemoj. Evo, dat će ti mama soka." Krenula je po sok u frižideru.
"Neću, hoću coluuuuu!" - cendravi glas joj diže tlak. Kakvo "Neću"? Kad je ona svojim roditeljima rekla "neću", dobila je šamar. Svaki put. Nije smjela reći ništa. Zato se zarekla da će biti najbolji roditelj, da svoju djecu nikada neće taknuti i da će im uvijek dozvoljavati da kažu svoje mišljenje. Kako je to jednostavno izgledalo kad se, kao djevojka, zamišljala u ulozi majke koja se sve lijepo dogovara sa svojom kćerkom, poštuje njene želje i jasno određuje pravila koja su tako lijepo definirana da ih i njena mala kćer razumije. No, kako definirati pravila ako nemaš podršku od kretena za kojeg si se udala?
"Ali dušo, gledaj, sok ti je puno bolji..."
"Neću! Nećunećunećunećuuuuu!!!!!" Djevojčica je ljutito stajala nasred kuhinje, cendrala i durila se u isto vrijeme. Nije joj padalo na pamet da, u ime zdravlja, odustane od užitka.
"Petra!" - gubila je živce - "PETRA!" - dijete se ukipilo, iznenađeno uzvikom - "Sad je bilo dosta! Ako si žedna, pij ovaj sok! Colu nećeš dobiti ni pod razno, JELI JASNO?!?"
"Neću sok! Zločesta mama, ljutiš me! Ljutiš me" Suze su grunule iz očiju, lice se iskrivilo i djevojčica je istrčala iz kuhinje prkoseći mami i svim njenim davnim maštanjima o lijepom i razumnom odgoju.
A mama je umorno sjela za stol.
"Ne mogu ja više ovo...", pomislila je dok je ruka sama posegnula za novom cigaretom.
Kresnula je upaljač, zapalila vrh cigarete i udahnula plavičasti dim.
Ovakav trenutak uvijek znači utjehu. Svaki je udah trenutak posvećen sebi.
Otresla je pepeo u prepunu pepeljaru.
Znala je da se mora nastaviti boriti. Zna da nema druge.
Ne može dozvoliti da njena kćer živi nezdravo.
